KRATKI OSVRT NA DJELO

“40 PRAVILA LJUBAVI – ROMAN O RUMIJU“ autorice ELIF ŠAFAK

 

Djelo pod nazivom 40 Pravila ljubavi – roman o Rumiju, sam sasvim slučajno kupio i odlučio da ga pročitam. U romanu od nekih 400 i nešto stranica autorica turskog porijekla sa stanom u Londonu, ispričala je mnoštvo izmišljenih ljudskih priča iz dva vremenska perioda: iz 13. stoljeća i 21. stoljeća. U pričama koje kazuje u prvom licu o 21. stoljeću autorica opisuje Ellu Rubenstain i njenu savremenu i nesretnu porodicu te modernističkog sufiju (?) Aziza. Priče koje tretiraju osobe iz 13. stoljeća su sasvim izvjesno puno bogatije, interesantnije i obimnije. One također u prvom licu tretiraju različite ličnosti: Dželaludina Rumija, Šemsa iz Tebriza, Rumijeve sinove: Alaudina i Sultan Veleda, njegovu posvojenu kćer Kimju, Rumijevu drugu suprugu – bivšu kršćanku Kiru, Pustinjsku ružu – bludnicu, Sulejmana – pijanicu, Hasana – prosijaka, Pustinjskog šakala – ubicu te još nekolicinu.

Cijelo vrijeme romana priče se naizmjenično smjenjuju po matrici prošlost – sadašnjost, sadašnost – prošlost kako bi bila što interesantnija i dinamičnija. I autorica je u tome svakako uspjela.

Bez ikakve želje da se bavim dubljom književnom analizom romana 40 pravila ljubavi – roman o Rumiju, u kojem je autorica ispričala drugi roman pod nazivom „Slatko svetogrđe“ a koji pripisuje izmišljenom liku pod nazivom Aziz Zahar, ipak želim da se osvrnem na teološke aspekte ovog romana te ponudim kratku teološku kritiku na isti.

Bez ikakve sumnje, autorica se poprilično dobro pripremila za pisanje istog izučavajući prije svega sufizam ali i historiju islama, Kur’an, određena vjerska djela. Međutim, ono što iznimno zabrinjava jestu teološke ideje koje se u ovome romanu nude i prezentiraju. Bez ikakve sumnje da je autorica samo površno spoznala i islam i sufizam kao takav, a na osnovu svojih konstrukcija napravila nešto što u suštini odudara i od islama i od (istinskog) sufizma a što se pokušava nametnuti kao ideal i cilj za šire mase.

Sam naziv „Slatko svetogrđe“ nagovještava da se radi o nečemu što je suprotno osnovama vjere i njenog zvaničnog i općeptihvaćenog tumačenja. Kada se iščita roman vidi se da je to „slatko svetogrđe“ ustvari ljubav koja se time pravda bez obzira kakva ona bila: dozvoljena ili zabranjena, homoseksualna ili heteroseksualna… U sklopu romana u romanu, autorica je Šemsu Tebriziju pripisala 40 pravila univerzalne ljubavi, koje su nerijetko kontradiktorne, nelogične i(li) neshvatljive.    

Teološke teze koje su zastupljene u djelu a koje su u najmanju ruku problematične su mnogobrojne. Navesti ćemo neke od njih:

  • Autorica u djelu zastupa ideju da je priroda i sve što se u njoj nalazi ustvari dio Boga tj. da je sve što postoji ustvari Bog. Ovo se sve pakuje u ekstremno sufijski oblik panteizma koji je „cilj sufijama“ a to je „utapanje u Bogu“ i „postajanje Jedno s Njim“.
  • Relativiziranje i izjednačavanje svih vjera u pogledu vjerovanja – u romanu se opetuje izjednačavanje islama i drugih vjera te se to postavlja kao nešto što se samo po sebi razumije.
  • Zagovaranje teze o utapanju svih vjera u jednu vjeru koja će nastati i ostati u budućnosti.
  • Pripisivanje sufizmu stvari koje su nepojmljive islamu i van svakog razuma: poznavanje gajba (prošlosti ili budućnosti) od strane nekih ljudi, razgovor sa mrtvim osobama, direktni razgovori sa duhovnim bićima, čitanje iz dlana i gatanje, ismijavanje sa islamskim propisima i zabranama, ohalaljivanje alkohola, zinaluka i drugih harama, opisivanje „tradicionalista“ kadija, muderrisa kao licemjera i neznalica; karikaturni opisi muslimana i muslimanskih duštava tog vremena…     

Zbog svega navedenog, roman “40 pravila ljubavi“, prema našem mišljenju priča poprilično površnu priču o Elli iz 21. stoljeća a potpuno pogrešno i nakaradno portretira Rumija, njegovu porodicu i prijatelje te njegovo dobu (13. stoljeće) kao i sufizam i islam općenito.

Tako da ovaj roman ne preporučujemo za čitanje –osim naravno ako nemate ništa pametnije da radite od svoga života i vremena koje je potrebno da se isti pročita.